Jov 17 je jedna od najmračnijih glava u ovoj knjizi.
Jovova snaga je nestala. Grob mu se čini blizak, gotovo dobrodošao. Prijatelji mu se rugaju umesto da ga teše, a nada kao da mu je iščezla.
Pa ipak, čak i ovde, zatrpan u tami, Jov još jednom poseže za onim za čim neprestano čezne: nekim ko će stati kao njegov jemac pred Bogom.
Grobovi su spremni
Jov 17:1
"Duh se moj kvari, dana mojih nestaje; grobovi su moji."
Jov oseća da je stigao do samog kraja. Dah mu slabi, dani su mu odbrojani, a grob deluje spreman i kao da ga čeka.
Ovo je jezik duše koja je stigla do krajnje iscrpljenosti — gde čak i smrt počinje da izgleda manje kao užas, a više kao odmor.
Ako si ikada bio toliko iscrpljen da ti se kraj činio blizak, Jov je to već proživeo. Pismo se ne libi ove dubine umora; ono je iskreno beleži i dopušta Bogu da čoveka sretne baš u njoj.
I vredi to nežno reći: kada tama ovako otežava, nije nam namenjeno da je nosimo sami. Jov je imao prijatelje koji su ga izneverili — ali odgovor na to nije osama, nego da nastavimo da posežemo, da nastavimo da govorimo, da dopustimo nekome od poverenja da sedne s nama u tome.
Postavi me za jemca kod Sebe
Jov 17:3
"Daj mi ko će jamčiti kod Tebe; ko je taj koji će se rukovati sa mnom?"
I ovde, čak i sa ivice groba, Jov poseže naviše.
"Daj mi ko će jamčiti kod Tebe." Jemac je garant — neko ko se zalaže samim sobom, ko "pruža ruku" da bi garantovao za drugog. Jov traži od Boga garanciju, zalog, nekoga ko će jemčiti za njega.
I pita: "ko je taj koji će se rukovati sa mnom?" Ko će biti moj jemac? Gde je onaj koji će se zauzeti za mene?
To je ista čežnja kao za posrednikom iz devete glave i svedokom iz šesnaeste, sada izražena novom rečju: jemac. I opet, ono za čim je Jov čeznuo, mi smo primili. Jer Pismo kaže da je "Isus postao jemac boljeg zaveta." Hristos je Jemac za kojim je Jov vapio — Onaj koji se, umesto nas, rukovao s Bogom i zalog položio za nas.
Gde je sada nada moja?
Jov 17:15
"I gde je sada nadanje moje? Moje nadanje ko će videti?"
Glava se završava pitanjem koje zvuči kao očaj: gde je moja nada?
Jov je ne vidi. Odande gde sedi, u pepelu, nada je nestala. Postavlja pitanje koje na kraju postavi svako ko pati — da li uopšte ima ikakve nade za mene?
I premda Jov završava glavu ne mogavši da odgovori, cela knjiga se okreće ka odgovoru. Njegova nada je stvarnija nego što je može osetiti. Nije u njegovim okolnostima, koje su se srušile. Ona je u živom Otkupitelju kog će uskoro ispovediti — i u Bogu koji nije završio, čak ni kada se čini da je grob spreman.
Nežna reč za čitaoca
Ako prolaziš kroz period kao iz Jova 17 — u kome grob liči na odmor, a nada deluje izgubljeno — čuj ovo nežno.
Tvoja osećanja su iskrena, i Bog se ne ljuti zbog njih. Ali ona nisu poslednja istina o tebi. Grob nije toliko spreman koliko izgleda, a tvoja nada nije toliko nestala koliko se oseća.
Imaš Jemca za kojim je Jov čeznuo: Hrista, koji se rukovao s Bogom za tebe i koji te nikada neće pustiti. A ako je teret sada veoma težak, molim te, ne nosi ga u tajnosti — poseži ka Bogu, i ka osobi od poverenja koja može stati uz tebe. Nada je bliže nego što se oseća. Otkupitelj je živ, i On je tvoj.
Pitanja za razmišljanje
- Jov je bio toliko iscrpljen da mu je grob izgledao kao odmor. Kada si i ti osetio takvu vrstu iscrpljenosti, šta ti je pomoglo da nastaviš da posežeš ka Bogu umesto da se povučeš?
- Jov je molio za "jemca" — garanta pred Bogom. Šta za tebe znači to što je Isus postao upravo to, zalažući samog Sebe za tebe?
- "Gde je sada nada moja?" Jov je nije mogao videti, a ipak je bila stvarna. Gde treba da poveruješ da je tvoja nada istinitija od tvojih sadašnjih osećanja?
Kratka molitva
Gospode, ima dana kada sam toliko umoran da mi čak i počinak u grobu izgleda dobrodošao.
Hvala Ti što me tu sačekaš, i što Te moja iskrena iscrpljenost ne vređa.
Hvala Ti za Jemca kog imam u Isusu — Onoga koji se rukovao s Tobom i zalog položio za mene.
Kada ne mogu da vidim svoju nadu, podseti me da je moj Otkupitelj živ, i da sa mnom još nisi završio.
Amin.
JMS