U Jovu 40 nastaje pauza u oluji — i prekretnica u čitavoj knjizi.
Bog zastaje i poziva Jova da odgovori. I po prvi put, Jov nema više nijedan argument. Ne dobija objašnjenje koje je tražio; dobija nešto bolje — samog Boga. I u Božjem prisustvu, Jov čini najmudriju stvar koju izmučena duša može učiniti: utihne.
Hoćeš li poučavati Svemogućeg?
Jov 40:2
"Ko se prepire sa Svemogućim, hoće li Ga učiti? Ko kudi Boga, neka odgovori na to."
Bog postavlja pitanje jasno i otvoreno. Jove, hteo si da braniš svoj slučaj, da ispraviš Boga, da Ga staviš na pravi put u vezi sa tvojom patnjom. Pa — hoćeš li? Hoće li onaj ko se prepire sa Svemogućim sada Njega poučavati?
Nije to okrutno pitanje. Ono razjašnjava. Blago razotkriva koliko je zaista mala naša tačka gledišta, koliko malo smo u poziciji da držimo lekcije Onome ko je zemlju obesio ni o čemu.
Postoji trenutak u svakom rvanju s Bogom kada ovo pitanje konačno pogodi cilj — kada shvatimo da smo pokušavali da poučavamo Beskonačnog, i da je sam taj pokušaj bio iznad naših mogućnosti.
Stavljam ruku na usta svoja
Jov 40:4
"Evo, ništavan sam; šta ću ti odgovoriti? Ruku ću položiti na usta svoja."
I evo Jovove prve predaje — i ona je prelepa.
"Ruku ću položiti na usta svoja." Posle trideset i nešto poglavlja reči — protesta, pitanja, žalbi, odbrana — Jov konačno utihne. Ne zato što je slomljen, već zato što je sreo Boga, i u tom Prisustvu više nema o čemu da se raspravlja.
Primeti: ova tišina nije očaj. Ona je mir. Ruka stavljena na usta jeste gest duše koja je prestala da se bori da razume i počela jednostavno da veruje. Jov i dalje nema odgovor na "zašto". Ali ima Nekog boljeg od odgovora. Ima Boga.
Ovde duša često konačno nalazi počinak — ne kada napokon razume svoju patnju, već kada prestane da joj to bude potrebno, jer je srela Onoga koji je drži. Postoji sveta tišina koja je početak mira.
Evo Behemota
Jov 40:15, 19
"Evo, Behemota, kog sam stvorio s tobom; jede travu kao vo... On je prvo među delima Božjim; samo ga njegov Tvorac može mačem primaći."
Zatim Bog nastavlja, i otkriva Behemota — ogromno, moćno stvorenje, "prvo među delima Božjim." Njegova snaga je u slabinama; kosti su mu kao gvozdene poluge. Nijedan čovek ne može da ga uhvati ni obuzda.
A ipak — "samo ga njegov Tvorac može mačem primaći." Ono što nijedan čovek ne može da pripitomi, Tvorac može. Stvorenje koje čini ljudsku snagu ništavnom nije ništa pred Onim ko ga je stvorio.
Ovo je pouka koja se približava svom vrhuncu: postoje sile na ovom svetu daleko izvan tvoje kontrole, Jove. Ali nijedna od njih nije izvan Moje. Bog, koji jedini može da priđe Behemotu, jeste Bog kome možeš verovati sa svakom silom u tvom životu koja se čini prevelikom za tebe.
Blaga reč za čitaoca
Jov 40 ti daje dopuštenje da prestaneš da se raspravljaš.
Ako si se rvao s Bogom tražeći odgovore — okrećući svoju patnju iznova i iznova, zahtevajući da razumeš, iscrpljujući se u pokušaju da joj nađeš smisao — možda dolazi trenutak da učiniš ono što je učinio Jov: da staviš ruku na usta. Ne u porazu, već u poverenju. Ne zato što su pitanja dobila odgovor, već zato što ti se približio Onaj koji te drži, i On je dovoljan.
A kada se suočiš sa Behemotima sopstvenog života — silama i nevoljama prejakim da ih sam savladaš — seti se da ono što ti ne možeš da pripitomiš, tvoj Tvorac može da dotakne. Snaga koja tebe preplavljuje ne preplavljuje Njega.
Duboki mir čeka na drugoj strani predaje. Odloži raspravu. Podigni svoje poverenje. Počini u Bogu koji je veći od svakog Behemota, i koji te nikada, ni jednom, nije pustio.
Pitanja za razmišljanje
- Jovova tišina nije došla zato što je bio slomljen, već zato što je sreo Boga. Gde bi stavljanje ruke na usta — poverenje umesto rasprave — moglo da ti donese mir?
- Jov je pronašao počinak pre nego što je pronašao objašnjenje. Da li je moguće da tebi treba sam Bog više nego odgovor na "zašto"?
- "Samo ga njegov Tvorac može mačem primaći." Koji "Behemot" ti se sada čini prevelikim — i kako ti pomaže saznanje da tvoj Tvorac može da savlada ono što ti ne možeš?
Kratka molitva
Gospode, raspravljao sam se, postavljao pitanja i zahtevao da razumem. Nauči me, kao Jova, da stavim ruku na usta — ne u porazu, već u poverenju.
Možda nikada neću imati odgovor na "zašto", ali imam Tebe, i Ti si dovoljan.
Behemoti u mom životu su prejaki za mene — ali ništa nije prejako za Tebe, njihovog Tvorca.
Odlažem raspravu i podižem svoje poverenje. Daj mi svetu tišinu koja je početak mira.
Amin.
JMS