Priđimo tiho Otkrivenju 5.
Vrata neba su i dalje otvorena. Jovan i dalje stoji u svetoj blizini prestola. Grom, ognjene svetiljke, more nalik staklu, živa bića, starešine koje bacaju svoje krune — sve to je i dalje pred njim.
Ali sada se viđenje približava.
Otkrivenje 4 nam je pokazalo presto. Otkrivenje 5 nam pokazuje Jagnje.
I ovo je duboko važno, jer ljudsko srce može da drhti pred prestolom ako još uvek ne vidi Jagnje koje stoji u njegovoj sredini. Možemo verovati da je Bog suveren, a ipak potajno strahovati da je Njegova suverenost hladna, daleka ili stroga. Možemo verovati da je istorija u Njegovim rukama, a ipak se pitati da li su te ruke nežne.
Otkrivenje 5 odgovara na taj strah ne najpre objašnjenjem, već Ličnošću.
U središtu svega, na mestu gde se nebo klanja i gde se istorija otvara, Jovan vidi Isusa Hrista — ne samo kao pobedonosnog Lava, već kao zaklano Jagnje.
Ovde Otkrivenje postaje nežno.
Svitak u desnici
Otkrivenje 5:1 — „I videh u desnici Onoga što sedjaše na prestolu knjigu napisanu iznutra i spolja, zapečaćenu sa sedam pečata.”
Jovan vidi svitak u desnici Onoga koji sedi na prestolu.
Desnica je mesto moći, vlasti, delovanja i zavetne vernosti. Svitak ne leži zaboravljen negde na nebu. On se drži. Počiva u ruci Božjoj.
Pre nego što upitamo šta svitak sadrži, moramo primetiti gde se nalazi.
Istorija je u Božjoj ruci.
Budućnost je u Božjoj ruci.
Stvari skrivene od ljudskog pogleda su u Božjoj ruci.
Nerešene žalosti sveta, nedovršene svrhe otkupljenja, sudovi koji moraju doći, milost koja će pobediti, konačno otkrivenje Hristovog carstva — sve to drži Onaj na prestolu.
Svitak je napisan „iznutra i spolja”. Pun je. Ništa ne nedostaje. Božje namere nisu delimične, zbunjene ili nedovršene. Ovde postoji celovitost koju duša mora da vidi. Mi često doživljavamo život kao mrvice — jedna žalost ovde, jedno pitanje tamo, jedno odloženo obećanje, jedna neizlečena rana, jedno nekažnjeno zlo. Ali nebo vidi ceo svitak.
Svitak je zapečaćen sa sedam pečata.
Broj sedam u celom Otkrivenju često nosi smisao punine ili dovršenosti. Ovi pečati nam govore da se namere Božje ne mogu na silu otvoriti ljudskom ambicijom, radoznalošću, nasiljem ili domišljatošću. Dublji smisao istorije nije dostupan gordosti. Ne može se osvojiti. Mora ga otvoriti Onaj koji je Dostojan.
Ovo je važna milost.
Postoje stvari koje nismo pozvani da nasilno otvaramo. Postoje tajne koje ne možemo nositi bez Hrista. Postoje budućnosti koje ne možemo pravilno tumačiti osim ako ih ne vidimo kroz Jagnje.
Zapečaćeni svitak ponizuje um. Poziva na poverenje pre razumevanja. Uči dušu da prestane da zahteva gospodarenje i počne da se klanja Onome koji sve verno drži.
Pitanje koje postavlja nebo
Otkrivenje 5:2 — „I videh anđela silnog gde propoveda glasom velikim: Ko je dostojan da otvori knjigu i razlomi pečate njene?”
Silni anđeo viče glasom velikim.
Pitanje nije: „Ko je dovoljno jak?”
Nije: „Ko je dovoljno pametan?”
Nije: „Ko je dovoljno moćan da preuzme kontrolu?”
Pitanje je: „Ko je dostojan?”
Nebo ne meri dostojanstvo onako kako to čini zemlja. Zemlja često traži silu, blistavost, bogatstvo, uticaj, harizmu, strategiju ili gospodarenje. Nebo traži svetu vrednost. Nebo traži Onoga čiji su život, ljubav, poslušnost, žrtva, pobeda i pravednost dovoljno čisti da otvore smisao svih stvari.
Ovo pitanje pretražuje svaki presto ljudskog srca.
Za koga potajno verujemo da je dostojan da otvori budućnost?
Političke sile? Ljudske sisteme? Naše sopstveno planiranje? Versko izvođenje? Strašljivo naklapanje? Ličnu kontrolu?
Otkrivenje nežno oduzima ove lažne spasitelje iz naših ruku. Ne ponižava nas da bi nas uništilo. Ponizuje nas da bismo konačno mogli da počinemo.
Nijedna stvorena stvar ne može podneti težinu konačnog smisla. Nijedno carstvo ne može otkupiti istoriju. Nijedan ljudski vođa ne može otvoriti svitak. Nijedna unutrašnja snaga, ma koliko iskrena, ne može razlomiti pečate večne Božje namere.
Samo Hristos to može.
Kada se niko ne nađe dostojan
Otkrivenje 5:3-4 — „I niko ne mogaše, ni na nebu ni na zemlji ni pod zemljom, da otvori knjigu, niti da zagleda u nju. I ja plakah mnogo što se niko ne nađe dostojan da otvori i pročita knjigu, niti da zagleda u nju.”
Jovan mnogo plače.
Ovo nije mala žalost. To je duboka tuga duše koja stoji pred mogućnošću da istorija ostane zapečaćena, da se Božje namere možda nikada neće otkriti, da patnja svetih možda neće dobiti odgovor, da zlo možda neće biti osuđeno, da otkupljenje možda neće dostići svoju punoću.
Jovanove suze su svete suze.
To su suze svakog čoveka koji je pogledao svet i prošaptao: „Hoće li ovo ikada biti ispravljeno?”
To su suze progonjene crkve, koja čeka opravdanje.
To su suze ožalošćene majke, ranjenog deteta, usamljenog učenika, izdanog prijatelja.
To su suze onih koji su se godinama molili i još uvek čekaju.
To su suze srca kada oseti da nijedan ljudski odgovor nije dovoljan.
I na čudan način, Jovanov plač postaje vrata.
Postoje suze koje prave mesto za otkrivenje. Postoji sveta bespomoćnost koja priprema srce da jasnije vidi Hrista. Kada nam se sruše iluzije o kontroli, možemo se osetiti slomljeno — ali možemo biti i bliže Jagnjetu nego ikada pre.
Ponekad duša mora da oplakuje nedostojnost svega ostalog pre nego što se obraduje dostojanstvu Isusa.
Ne plači: Lav je pobedio
Otkrivenje 5:5 — „I jedan od starešina reče mi: Ne plači, evo, pobedi lav koji je od kolena Judina, koren Davidov, da otvori knjigu i razlomi sedam pečata njenih.”
Jedan od starešina teši Jovana.
„Ne plači.”
Nebo ne ignoriše suze. Ono im odgovara.
Starešina ne kori Jovana zbog plača. Ne govori mu da bude jači. Ne daje mu versku frazu da prekrije bol. On ga jednostavno upućuje ka Hristu.
„Evo.”
Ova reč je važna. Pogledaj. Vidi. Okreni pažnju. Neka tvoju žalost prekine otkrivenje Isusa.
Jovanu se govori o Lavu od kolena Judinog, korenu Davidovom.
Lav govori o kraljevskoj snazi, mesijanskoj vlasti, ispunjenju zaveta i pobedonosnoj moći. Koren Davidov govori o Onome koji je i Davidov izvor i Davidov obećani naslednik. Isus nije nagla naknadna misao u priči Božjoj. On je skriveni koren ispod celog drveta obećanja, i kraljevski plod ka kome je obećanje oduvek išlo.
On je pobedio.
Ovo nije samo buduća nada. Ovo je ostvarena pobeda.
Hristos je pobedio greh svojom poslušnošću.
Pobedio je smrt svojim vaskrsenjem.
Pobedio je zlo ne postajući poput zla, već upijajući njegovo nasilje i ustajući izvan njegovog domašaja.
Pobedio je tužitelja, grob, sile i tamu.
I zato što je pobedio, dostojan je da otvori svitak.
Ovo je eshatološko srce Otkrivenja: budućnost ne pripada haosu. Ona pripada razapetom i vaskrslom Hristu.
Pečati će se otvoriti. Sudovi će se odigrati. Svet će se potresti. Ali ništa od toga ne dešava se van vlasti Onoga koji je bio zaklan a živi zauvek.
Za dušu, ovo znači da strah ne dobija poslednje tumačenje naših života. Isus ga dobija.
Lav se pokazuje kao Jagnje
Otkrivenje 5:6 — „I videh, i gle, nasred prestola i četiri životinje, i nasred starešina, Jagnje stajaše kao zaklano, koje imaše sedam rogova i sedam očiju, koje su sedam duhova Božijih poslanih po svoj zemlji.”
Jovan čuje o Lavu.
Zatim vidi Jagnje.
Ovo je jedan od najzadivljujućih obrta u celom Svetom pismu.
Nebo najavljuje pobedu, a slika koja se pokazuje jeste žrtva.
Nebo govori o kraljevskoj pobedi, a Jovan vidi Jagnje koje nosi tragove klanja.
Ovo nije slabost. Ovo je tajna božanske moći.
Jagnje stoji. Bilo je zaklano, ali nije mrtvo. Njegove rane nisu izbrisane, ali su proslavljene. Krst se na nebu ne krije kao nešto sramotno ili privremeno. Zaklanost Jagnjeta je u samom središtu bogosluženja.
Ovde Otkrivenje ispravlja jednu od naših najdubljih pogrešnih slika o Bogu.
Možemo zamišljati da se Božja moć najjasnije vidi u gospodarenju. Možemo pretpostaviti da pobeda znači zgnječiti neprijatelje golom silom. Možemo se plašiti da božanski sud dolazi iz srca koje nije poput Isusovog.
Ali u središtu prestola stoji Jagnje koje je bilo zaklano.
To znači da je najdublja istina o Božjoj moći ljubav koja sebe daje.
Presto i krst nisu suprotstavljeni. Jagnje je u sredini prestola. Bog caruje kroz svetu ljubav, žrtvenu pravednost, strpljivo milosrđe i pobedonosnu istinu.
Jagnje ima sedam rogova.
Rogovi često govore o snazi ili moći. Sedam rogova sugeriše punu meru moći. Jagnje nije krhko. Nije bespomoćno. Njegova krotost nije nedostatak. Njegova blagost nije slabost. Sva moć pripada Njemu — ali to je moć zauvek oblikovana ranama ljubavi.
Jagnje ima sedam očiju, koje su sedam duhova Božijih poslanih po svoj zemlji.
Ovde vidimo punoću Duha, potpuno ispitivanje, poznavanje i delatno prisustvo Božje koje ide kroz celu zemlju. Ništa nije nevidljivo Jagnjetu. Nijedna molitva se ne propušta. Nijedna patnja nije nevidljiva. Nijedna skrivena vernost nije zaboravljena. Nijedna nepravda ne izmiče Njegovom pogledu.
Ovo nije nadzor smišljen da uplaši voljene. Ovo je sveto viđenje. To je pogled Jagnjeta koje istinski poznaje, pravedno sudi i potpuno otkupljuje.
Za unutrašnji život, ovo je duboko isceljujuće.
Mnogi od nas žive sa strahom da smo neviđeni. Ili se plašimo da budemo viđeni jer zamišljamo Božji pogled kao strog. Otkrivenje nam pokazuje da je Onaj koji sve vidi ujedno Jagnje koje je bilo zaklano za nas.
Njegove oči su vatra, ali nisu okrutne.
Njegovo znanje je potpuno, ali nije bez ljubavi.
Biti viđen od strane Jagnjeta znači biti pozvan u istinu, pokajanje i milost.
Jagnje uzima svitak
Otkrivenje 5:7 — „I dođe i uze knjigu iz desnice Onoga što sedjaše na prestolu.”
Ovo je tih stih, ali nebo drhti od njegovog značenja.
Jagnje dolazi i uzima svitak iz desnice Onoga koji sedi na prestolu.
Nijedno stvorenje nije moglo da ga uzme. Nijedan anđeo se nije usudio da ga prisvoji. Nijedna starešina nije istupila napred. Nijedna sila na nebu, na zemlji ili pod zemljom nije bila dostojna.
Ali Jagnje ga uzima.
Ovde vlada savršena sloga između Onoga na prestolu i Jagnjeta. Sin ne prisvaja ono što nije Njegovo. On prima i uzima ono što Mu pripada po dostojanstvu. Očeva namera se otvara kroz pobedu Sina.
Ovaj trenutak nam govori da se svi sudovi koji se odvijaju, sve otkrivanje kraja, sve kretanje ka novom stvorenju, mora čitati kroz Isusa Hrista.
Otkrivenje nije knjiga u kojoj se Hristos pojavljuje na početku, a zatim nestaje iza simbola katastrofe. On ostaje centralan. Svitak je u Njegovim rukama. Pečate otvara On. Budućnošću upravlja Jagnje.
Ovo bi trebalo da nas učini sporijim, tišim i pobožnijim čitaocima.
Ako Jagnje drži svitak, onda ne smemo čitati Otkrivenje sa panikom, gordošću ili fascinacijom tamom. Čitamo pognutih srca. Čitamo blizu Hristovih rana. Čitamo verujući da je Onaj koji otvara istoriju isti Onaj koji je dao sebe za život sveta.
Molitve svetih u zlatnim čašama
Otkrivenje 5:8 — „I kad uze knjigu, četiri životinje i dvadeset i četiri starešine padoše pred Jagnjetom, imajući svaki gusle i zlatne čaše pune tamjana, koje su molitve svetih.”
Kada Jagnje uzme svitak, nebo pada u bogosluženje.
Živa bića i starešine padaju pred Jagnjetom. Ovo nije mala pojedinost. Bogosluženje koje je pripadalo Onome na prestolu sada se pruža i Jagnjetu. Nebo ne oklevaj. Nebo zna ko je On.
Svaki ima gusle i zlatne čaše pune tamjana.
Gusle govore o bogosluženju. Čaše govore o molitvi. A tamjan nam je objašnjen: „molitve svetih”.
Ovo je jedno od najnežnijih otkrivenja u ovom poglavlju.
Molitve svetih nisu izgubljene.
Vaše molitve ne isparavaju u prazninu.
Molitve prošaptane kroz suze, molitve izgovorene u iznemoglosti, molitve preduboke za reči, molitve ponavljane godinama, molitve upućene u bolničkim sobama, kuhinjama, zatvorskim ćelijama, svetilištima, poljima i tihim spavaćim sobama — sve su one sabrane pred Bogom.
To su molitve u zlatnim čašama.
Nebo ih smatra dragocenima.
Ovo menja naš pogled na molitvu. Molitva nije slaba aktivnost pored pravog kretanja istorije. Molitva je uzdignuta u prestonu odaju. Molitva pripada odvijanju Božjih namera. Vapaji svetih su prisutni kada Jagnje uzima svitak.
Eshatološki, ovo znači da kraj veka nije oblikovan samo vidljivim događajima. On je takođe tajanstveno ispunjen molitvama Božjeg naroda. Skriveni život posredovanja znači više nego što možemo videti.
Iznutra, ovo isceljuje obeshrabrenje koje kaže: „Moje molitve ne znače ništa.”
One znače.
One su tamjan pred Bogom.
One se uzdižu u prisustvu Jagnjeta.
Nova pesma otkupljenja
Otkrivenje 5:9-10 — „I pevahu pesmu novu govoreći: Dostojan si da uzmeš knjigu i otvoriš pečate njene; jer si se zaklao, i iskupio si nas Bogu krvlju svojom od svakog kolena i jezika i naroda i plemena, i učinio si nas Bogu svom care i sveštenike, i carovaćemo na zemlji.”
Nebo peva novu pesmu.
Novost ovde nije novìna. To je pesma novog stvorenja koje probija kroz otkupljenje. To je pesma koja se mogla zapevati tek nakon što je Jagnje bilo zaklano i vaskrslo. To je pesma naroda otkupljenog za Boga.
„Dostojan si.”
Ponovo, pažnja neba je usmerena na dostojanstvo.
Jagnje je dostojno ne zato što je pobedilo onako kako carstva pobeđuju, već zato što je bilo zaklano i otkupilo narod za Boga svojom krvlju.
Isusova krv nije simbol božanske okrutnosti. To je skupa milost Božja. To je samopregorna ljubav Sina. To je cena naše slobode od greha, smrti, optužbe, uzaludnosti i otuđenja od Boga.
On je otkupio ljude „od svakog kolena i jezika i naroda i plemena”.
Jagnjetovo otkupljenje je predivno široko. Nijedno pleme nije previše zaboravljeno. Nijedan jezik nije previše skriven. Nijedan narod nije previše udaljen. Nijedan narod nije van domašaja Njegove krvi.
Otkrivenje nam ne sužava srca. Ono ih širi.
Bogosluženje neba je mnogoplemensko, mnogojezično, mnogonarodno, i okupljeno oko Jagnjeta. Carstvo Božje nije posed jedne zemaljske kulture. To je otkupljena porodica Božja iz svakog naroda, ujedinjena ne istovetnošću, već krvlju Hristovom.
A šta ih Jagnje čini?
Careve i sveštenike Bogu svom.
Ovo je vraćeni identitet.
Biti sveštenički znači živeti blizu Boga, klanjati se, posredovati, nositi Njegovo prisustvo u svet.
Carovati sa Hristom ne znači gospodariti nad drugima. Znači deliti u Njegovom svetom životu, Njegovom vernom upravljanju, Njegovim namerama carstva. Jagnjetov narod caruje na način Jagnjeta — kroz poniznost, izdržljivost, ljubav, istinu i sjedinjenje sa Njim.
„Carovaćemo na zemlji.”
Ovo nije bekstvo od stvorenja. Ovo je otkupljenje stvorenja. Božja namera nije da napusti zemlju propasti, već da svoju vladavinu u punini sprovede. Krotki nasleđuju zemlju jer ih je Jagnje otkupilo za Boga.
Za dušu, ovaj odlomak postavlja duboko pitanje: Znam li ko sam u Hristu?
Ne samo oprošten u privatnom smislu, koliko god divno oprošten.
Ne samo neko ko čeka da napusti zemlju.
Već otkupljen za Boga. Učinjen svešteničkim. Pozvan na bogosluženje. Pozvan da caruje sa Jagnjetom postajući poput Jagnjeta.
Krug bogosluženja koji se širi
Otkrivenje 5:11-12 — „I videh, i čuh glas anđela mnogih oko prestola i životinja i starešina, i beše broj njihov hiljade hiljada, koji govorahu glasom velikim: Dostojno je Jagnje zaklano da primi silu i bogatstvo i premudrost i jačinu i čast i slavu i blagoslov.”
Bogosluženje se širi.
Prvo padaju živa bića i starešine. Zatim Jovan čuje glas bezbrojnih anđela oko prestola. Deset hiljada puta deset hiljada, i hiljade hiljada. Jezik jedva može da ponese to mnoštvo.
Nebo nije tiho zato što je prazno. Nebo je živo od bogosluženja.
A središte bogosluženja je i dalje Jagnje koje je bilo zaklano.
„Dostojno je Jagnje.”
Anđeli imenuju sedam stvari koje je dostojno da primi: silu, bogatstvo, premudrost, jačinu, čast, slavu i blagoslov.
Ova sedmostruka hvala odgovara punini Njegove vrednosti. Ništa se ne uskraćuje. Svaki oblik vrednosti, veličanstvenosti, vlasti i obožavanja pripada Njemu.
Ali ponovo primetite: Jagnje se slavi kao Onaj koji je bio zaklan.
Krst se ne ostavlja iza dok se nebo uzdiže u slavu. Krst je otkrivenje te slave. Isusove rane ne umanjuju Njegovo veličanstvo. One ga otkrivaju.
Ovo je teško za prirodno srce da razume.
Mi često želimo slavu bez predanja, moć bez krotosti, čast bez patnje, vaskrsenje bez krsta. Ali nebo se klanja zaklanom Jagnjetu. Nebo je naučilo ono čemu se zemlja opire: lepota Božja se otkriva u razapetoj ljubavi.
Iznutra, ovo nas poziva da predamo svoju fascinaciju svetskom moći.
Ne moramo postati tvrdi da bismo bili sigurni.
Ne moramo gospodariti da bismo pobedili.
Ne moramo grabiti sopstvenu slavu.
Jagnje je dostojno. A kada Jagnje postane središte, srce se oslobađa iscrpljujuće potrebe da samo sebe spasava.
Svako stvorenje se pridružuje hvali
Otkrivenje 5:13 — „I svako stvorenje što je na nebu i na zemlji i pod zemljom i na moru, i što je u njima, sve čuh gde govore: Onome što sedi na prestolu, i Jagnjetu blagoslov i čast i slava i država va vek veka.”
Sada se bogosluženje ponovo širi.
Ono prevazilazi anđele, starešine i živa bića. Jovan čuje svako stvorenje — na nebu, na zemlji, pod zemljom, na moru, i sve što je u njima.
Sve stvorenje se uvlači u hvalu.
Ovo je veliki vidik Otkrivenja: ne užas kao poslednja reč, već bogosluženje. Ne haos kao sudbina stvorenja, već slava Božja koja ispunjava sve stvari. Ne beskrajna pobuna, već konačno priznanje da blagoslov, čast, slava i vlast pripadaju Onome koji sedi na prestolu i Jagnjetu.
Presto i Jagnje se slave zajedno.
I ovde nam Otkrivenje ponovo daje uzvišen i svet pogled na Hrista. Jagnje deli u bogosluženju koje pripada Bogu. Hvala neba nije podeljena. Onaj na prestolu i Jagnje obožavani su u jednom velikom pokretu bogosluženja.
Ovaj stih takođe govori o samom stvorenju.
Svet nije besmislena materija. More, zemlja, nebesa — sve je namenjeno Božjoj slavi. Stvorenje sada uzdiše, ali njegovo uzdisanje nije beznadežno. Jagnje koje otkupljuje narode iz svih naroda ujedno je i Onaj kroz koga će čitavo stvorenje biti dovedeno u punoću Božje namere.
Za ljudsko srce, ovo isceljuje našu malenkost.
Često živimo zarobljeni u uskoj sobi sopstvenih strepnji. Naše brige postaju ceo svet. Naši strahovi postaju najglasniji zvuk. Ali Otkrivenje otvara zidove i dopušta nam da čujemo pesmu svega.
Sve stvorenje se kreće ka bogosluženju.
Duša počinje drugačije da diše kada se ovoga seti.
Amin neba
Otkrivenje 5:14 — „I četiri životinje govorahu: Amin. I dvadeset i četiri starešine padoše i pokloniše se Onome što živi va vek veka.”
Poglavlje se završava jednostavnošću.
„Amin.”
Neka tako bude. Zaista. Neka se to utvrdi. Neka sve što je otpevano ostane zauvek.
Starešine padaju i klanjaju se.
Postoje trenuci kada je jedini verni odgovor da zaćutimo pred Bogom.
Otkrivenje 5 se ne završava zadovoljavajući svaku radoznalost o pečatima. Ono se završava bogosluženjem. Pre nego što se pečati otvore u sledećem poglavlju, nebo nas uči stavu u kome se moraju čitati: licem do zemlje, pred Jagnjetom.
Ovo je toliko važno.
Ako pokušamo da čitamo ono što sledi bez bogosluženja, postaćemo uznemireni, skloni nagađanju ili grubi. Ali ako ostanemo blizu prestola i blizu Jagnjeta, setićemo se da sud pripada Razapetome, da se istorija otvara milošću, i da je poslednji zvuk nad stvorenjem — hvala.
Srce pred Otkrivenjem 5
Otkrivenje 5 sabira mnoge strahove i dovodi ih u Hristovo prisustvo.
Isceljuje strah da je istorija van kontrole, pokazujući nam svitak u ruci Božjoj.
Isceljuje strah da niko ne može ispraviti stvari, pokazujući nam Jagnje koje je dostojno.
Isceljuje strah da je Božja moć okrutna, pokazujući nam zaklano Jagnje usred prestola.
Isceljuje strah da su naše molitve uzaludne, pokazujući nam zlatne čaše tamjana pred nebom.
Isceljuje strah da zlo ima poslednju reč, dopuštajući nam da čujemo kako se celo stvorenje klanja Bogu i Jagnjetu.
Ovo poglavlje nije dato da uplaši srce, već da ga ponovo usredsredi.
Hristos je dostojan.
Hristos je pobedio.
Hristos drži odvijanje Božjih namera.
Hristos vidi sve stvari punoćom Duha.
Hristos prima molitve svog naroda.
Hristos okuplja svako pleme, jezik, narod i naciju.
Hristosu se klanja i nebo i zemlja.
I Hristos je i dalje Jagnje.
To je čudo.
Onaj koji otvara svitak nije stranac patnji. On nije daleko od krvi, suza, nepravde ili smrti. Ušao je u njih. Nosio ih je. Pobedio ih je. I sada stoji u sredini prestola, živ zauvek.
Zato ne moramo da žurimo kroz Otkrivenje sa strahom. Možemo hodati polako, sa strahopoštovanjem. Možemo dopustiti Jagnjetu da nas nauči kako da vidimo. Možemo doneti svoje suze, svoja pitanja, svoje molitve i svoju drhtavu nadu u bogosluženje neba.
Svitak više nije zapečaćen jer je Jagnje dostojno.
A ako je Jagnje dostojno, onda srce može da Mu poveri sve što je još nezapečaćeno.
Molitva pred Jagnjetom
Gospode Isuse Hriste, dostojno Jagnje Božje, odvrati naše oči od straha i vrati ih k sebi.
Nauči nas da verujemo svitku u Tvojim rukama. Nauči nas da verujemo da su naše molitve dragocene pred nebom. Nauči nas da se klanjamo pre nego što razumemo, da se predamo pre nego što vidimo, i da počinemo u Tvojoj pobedi kada se svet čini uzdrmanim.
Očisti naše pogrešne slike o moći. Učini nas svešteničkim, poniznim, molitvenim i vernim. Skupi naša srca u pesmu neba dok naši životi ne počnu da odzvanjaju Tvojom vrednošću.
Onome što sedi na prestolu i Jagnjetu neka bude blagoslov, čast, slava i vlast u vekove vekova.
Amin.
Pitanja za tiho razmišljanje
-
Gde još uvek osećam da je svitak mog života zapečaćen, i mogu li tu tajnu poveriti Jagnjetu?
-
Koju pogrešnu sliku o moći Isus ispravlja u mom srcu kroz viđenje zaklanog Jagnjeta?
-
Koja žalost u meni treba da čuje nebo kako govori: „Ne plači. Evo…”?