Elifas i dalje govori.
A čudna stvar u vezi sa Jovom 5 jeste to što su, rasute kroz njegov manjkav argument, neke od najlepših i najistinitijih rečenica u čitavoj knjizi.
Ovo poglavlje nas uči nečemu delikatnom i važnom: da reči mogu biti savršeno istinite, a ipak pasti na pogrešnu ranu.
Čovek se rađa na nevolju
Jov 5:6–7
"Jer muka ne izlazi iz praha niti nevolja iz zemlje niče. Nego se čovek rađa na nevolju, kao što iskre iz ugljevlja uzleću u vis."
Ovde Elifas govori čistu istinu. Nevolja je utkana u ovaj život. Prirodno kao što iskre lete uvis iz vatre, tuga se diže u palom svetu.
Niko nije izuzet. Patnja nije znak da si baš ti izdvojen; ona je deo onoga što znači živeti istočno od Edena.
Ovo je mudro. Kamo sreće da se Elifas zaustavio na univerzalnoj istini, umesto da je koristi da bi saterao svog prijatelja u ćošak.
On ranjava, i Njegove ruke isceljuju
Jov 5:17–18
"Gle, blago čoveku koga Bog kara; i zato ne odbacuj karanje Svemogućeg. Jer On zadaje rane, i zavija; On udara, i ruke Njegove isceljuju."
I ovde Elifas kaže nešto zaista slavno.
"On udara, i ruke Njegove isceljuju."
To je jedna od najnežnijih slika Boga u čitavom Pismu — iste ruke koje dopuštaju ranu jesu ruke koje je zavijaju. Bog nikada ne ranjava da bi uništio; gde je Njegovo ranjavanje stvarno, Njegovo isceljenje je još sigurnije.
Ovo je istina. Ovo je lepo. Mogli bismo na tome sagraditi čitav život.
Pa ipak — Elifas ovo govori pogrešnoj rani.
Istinite reči, pogrešna rana
Evo tihe pouke Jova 5.
Sve što Elifas kaže o Božjem kažnjavanju uopšteno je istinito. Ali on to koristi da objasni jednu konkretnu patnju koju to ne objašnjava. Pretpostavlja da je Jovov bol Božja kazna za skriveni greh — a nije. Mi, čitaoci, znamo ono što Elifas ne zna: Jov je besprekoran.
Tako lepa istina "blago čoveku koga Bog kara" postaje, u ovom trenutku, suptilna optužba: mora da si trebao ispravku.
Ovako dobro učenje može da rani. Ne zato što je lažno, već zato što je usmereno na ranu za koju nikada nije bilo namenjeno.
Kada sediš sa onima koji pate, drži svoje istine ponizno. Čak i najlepše biblijsko načelo, izgovoreno u pogrešnom trenutku, može da probode kao trn srce kome je bio potreban zagrljaj.
Šta i dalje možemo da zadržimo
Pa ipak — ne moramo da bacimo zlato zbog ruke koja ga je ponudila.
Elifas je pogrešio u vezi sa Jovom. Ali "On udara, i ruke Njegove isceljuju" i dalje je istinito. Možemo odbaciti lažnu optužbu, a zadržati pravu utehu.
Jer postoji ranjavanje u ovom životu koje će Božje sopstvene ruke jednog dana zavezati. A dokaz je krst, gde je najdublja rana ikada zadata postala izvor najdubljeg isceljenja ikada poznatog. Ruke koje su bile probodene jesu ruke koje isceljuju.
Blaga reč za čitaoca
Ako ti je neko izgovorio "istinite" reči koje su samo produbile tvoj bol, Jov 5 to razume. Ponekad je učenje ispravno, a trenutak okrutan.
Dopušteno ti je da zadržiš istinu, a otpustiš ranu. Možeš verovati da Bog ranjava i zavija, dok istovremeno znaš da tvoja patnja nije presuda protiv tebe.
I možeš doneti svoju stvarnu ranu jedinim rukama koje zaista isceljuju — probodenim rukama Onoga koji je bio ranjen za tebe. On ne optužuje. On zavija.
Pitanja za razmišljanje
- "On udara, i ruke Njegove isceljuju." Gde si u svom životu video iste Božje ruke kako dopuštaju ranu i počinju da je isceljuju?
- Elifas je izgovorio istinite reči pogrešnoj rani. Da li si ikada bio povređen nečim što je tehnički istinito, ali pogrešno usmereno — i kako možeš da se čuvaš da isto ne učiniš drugima?
- Možemo zadržati istinu dok otpuštamo lažnu optužbu. Koju istinitu utehu treba da zadržiš upravo sada, čak i ako ti je prvo stigla kroz nespretne ruke?
Kratka molitva
Gospode, Ti ranjavaš i Ti zavijaš; Ti udaraš i Ti isceljuješ. Verujem tim rukama.
Gde su istinite reči bile uperene u mene kao optužbe, isceli ono što su nagnječile, i pusti me da zadržim samo ono što je od Tebe.
I učini me nežnim sa sopstvenim rečima, da nikada ne pritisnem istinitu stvar u ranu za koju nikada nije bila namenjena.
Zavij me, Gospode. Tvoje probodene ruke jesu one koje isceljuju.
Amin.
JMS